Iseljavanje iz domovine, život naših ljudi u raznim zemljama u koje su dolazili, te problemi na koje su nailazili u novim sredinama, oduvijek su zanimljive teme mnogim književnicima hrvatskih korijena koji žive izvan granica Republike Hrvatske. Nakon dvije zbirke poezije, dva romana i knjige pripovijesti, Vladimir Jakopanec napisao je zanimljiv i napet roman naslovljen Requiem za Belu Nemeth.
U ovome nam romanu pripovjedač hrvatskih korijena kojemu ne znamo imena, priča priču o starom paru, Milanu Šoštariću i Beli Nemeth. Sam pripovijedač i njegova supruga uspješni su bračni par bez djece, drugi naraštaj australskih Hrvata, u potpunosti uklopljen u svoju novu sredinu. Ali, još su uvijek vezani uz zemlju iz koje su došli njihovi roditelji i stari hrvatski par zbog toga zaokuplja njihovu pozornost.
Autor romana na vješt način isprepliće doživljaje i zgode iz života dvoje sada vremešnih ljudi i na taj način stvara napetu i dinamičnu radnju. Uz događaje iz njihovih života, posebice iz mladosti, niže slike hrvatskoga i australskog društva te posvećuje pozornost načinu života doseljenika iz raznih dijelova Hrvatske koji su namjerno ili igrom slučaja za svoju drugu domovinu odabrali Australiju. Pisac nas znalački uvodi u svijet naših zemljaka koji su, tražeći bolji život za sebe i svoju djecu dolazili u ovu zemlju iz Imotskog i okolice, iz Dalmacije, Međimurja, Podravine, Zagorja... i postali dio rijeke pridošlica koja je pridonijela razvoju Australije i obogatila je svojim običajima i iskustvima.
Milan i Bela koji život zapravo dijele tek pod stare dane, dio su te iseljeničke zajednice. Milan je urar i živi u Melbourneu kamo su došli njegovi roditelji. Miran je i zgodan čovjek koji se u mladosti fatalno zaljubljuje u lijepu i pomalo nestašnu Belu.
Bela još kao mlada odlazi iz Australije jer ne može više podnositi torture svoga okrutnog oca, nekadašnjeg vatrenog ustaše, koji se na vrijeme priključio partizanima te postao udbaš. Mnoge Zlostavljana Bela ne vraća se u rodnu zemlju zbog nostalgije koja je eventualno muči, već zbog želje da pobjegne od oca i pasivne majke te zbog činjenice da ni sama ne zna što bi sa svojim životom.
Osim sudbine glavne junakinje Bele i Milana koji je prihvaća na kraju njena životnog puta dok je bolesna i izgubljena u svome svijetu, autor u romanu govori i o raspadu Jugoslavije, o općoj gospodarskoj, političkoj i inoj krizu u državi u kojoj su se ljudi snalazili na različite načine kako bi preživjeli, o Domovinskom ratu, ratu u Bosni, i UNPROFOR-u. Scene vezane uz opise rata i Belinu ratnu sudbinu, teške su i mučne.
Jakopanec izvrsno portretira likove kriminalaca, doušnika, sitnih švercera, ali i liječnika i svećenika hrvatskih korijena kojima naši ljudi u još uvijek stranoj sredini, ipak daju prednost.
U ovome dinamičnom romanu punom napetih situacija i nenadanih preokreta, govori se o dva paralelna, premda udaljena svijeta – o Hrvatskoj i Australiji, o ljubavi i strasti, o izgubljenim iluzijama i nadi, o prolaznosti i trajnosti, o životu i smrti, o vjeri i Bogu. Nakon Belina susreta sa sinom Matijom koga je dala na posvojenje i njene smrti, u ozračju obavijenom Faureovim Requiemom, glavni junak i bezimeni pripovjedač romana počinje razmišljati i o svojoj bolesti, završetku života i vječnosti: Sviđala mi se u tom trenutku naša prolaznost, ta godišnja doba koja se mijenjaju, to lišće koje, nakon svog zelenila, na kraju jeseni procvate u svim mogućim bojama i onda otpada s grana i tako nam radosno šušti pod nogama. Uplašio sam se vječnosti, jer u nju se ne ulazi doli kroz smrt.
dr. sc. Željka Lovrenčić